Dosli su topli, vreli dani.
Zrak titra na uzarenom betonu. Sjedim u hladu i razmisljam o tome kako nisam bas sretna.
U ljubavi jesam. Tu je sve savrseno i cini me sretnom do srzi to sto imam Anela.
Medjutim, nista mi ne blista u drugim poljima zivota. Moja draga "prijateljica" s kojom sam bila nerazdvojna 14 godina u ovih mjesec dana mog odsustva potpuno je zaboravila na mene.
Nije mi se javljala, niti je odgovarala kada bi se ja njoj javila. Ne zna ni da sam se vratila kuci iz Sarajeva. Necu joj ni reci, niti cu pokusati da uspostavim kontakt s njom.
Pomirila sam se s tim da nemam prijatelja.
Grozno je biti sam. Toliko silno zelim ici van, setati gradom navecer a preko dana se kupati u Sani i suncati se. Silno zelim da ne sjedim ovako kao budala na terasi brojeci dane koji prolaze.
Zelim da uzivam u ljetu kao svake godine, ali nemam s kim.
Nemam nikoga ovdje. Svi su me napustili, osim mog Anela. Ali on je daleko.
Zar je moguce da budem toliki luzer pa da nemam nijednog je*enog prijatelja.
Ah da.. Zaboravih da sam citav zivot bila samo krpa. Uzmu me kad im trebam, posluze se a onda me bace kad im ne trebam.
Kad su svi sretni onda ja ne postojim. Kad nastupe problemi, "Hana pomagaj!"..
Prestala Hana pomagati, prestali oni mene zvati. Mislim da me se i ne sjecaju vise.
Tuzno je spoznati da je svijet opce sranje i da ces citav zivot paziti koga imas iza ledja.
Tuzno je sjediti na terasi a silno zeljeti da pricas s nekim, da se smijes lezeci na plazi i uzivajuci.
Tuzno je sto sam uvijek tu za svakoga, a niko nije tu za mene.
Tuzno je kad te se neko nakon 14 godina prijateljstva ili bolje receno sestrinstva vise ne sjeca.
Tuzno je kada neko ocajno zeli osmjeh, a dobije samo suze.
Sve je tako lijepo i mami me van, ali nemam s kim.
Hvala prijatelji sto ne postojite.
Zrak titra na uzarenom betonu. Sjedim u hladu i razmisljam o tome kako nisam bas sretna.
U ljubavi jesam. Tu je sve savrseno i cini me sretnom do srzi to sto imam Anela.
Medjutim, nista mi ne blista u drugim poljima zivota. Moja draga "prijateljica" s kojom sam bila nerazdvojna 14 godina u ovih mjesec dana mog odsustva potpuno je zaboravila na mene.
Nije mi se javljala, niti je odgovarala kada bi se ja njoj javila. Ne zna ni da sam se vratila kuci iz Sarajeva. Necu joj ni reci, niti cu pokusati da uspostavim kontakt s njom.
Pomirila sam se s tim da nemam prijatelja.
Grozno je biti sam. Toliko silno zelim ici van, setati gradom navecer a preko dana se kupati u Sani i suncati se. Silno zelim da ne sjedim ovako kao budala na terasi brojeci dane koji prolaze.
Zelim da uzivam u ljetu kao svake godine, ali nemam s kim.
Nemam nikoga ovdje. Svi su me napustili, osim mog Anela. Ali on je daleko.
Zar je moguce da budem toliki luzer pa da nemam nijednog je*enog prijatelja.
Ah da.. Zaboravih da sam citav zivot bila samo krpa. Uzmu me kad im trebam, posluze se a onda me bace kad im ne trebam.
Kad su svi sretni onda ja ne postojim. Kad nastupe problemi, "Hana pomagaj!"..
Prestala Hana pomagati, prestali oni mene zvati. Mislim da me se i ne sjecaju vise.
Tuzno je spoznati da je svijet opce sranje i da ces citav zivot paziti koga imas iza ledja.
Tuzno je sjediti na terasi a silno zeljeti da pricas s nekim, da se smijes lezeci na plazi i uzivajuci.
Tuzno je sto sam uvijek tu za svakoga, a niko nije tu za mene.
Tuzno je kad te se neko nakon 14 godina prijateljstva ili bolje receno sestrinstva vise ne sjeca.
Tuzno je kada neko ocajno zeli osmjeh, a dobije samo suze.
Sve je tako lijepo i mami me van, ali nemam s kim.
Hvala prijatelji sto ne postojite.
KOMENTARI
