U dugim noćima dok stojim pored prozora i posmatram nebo, zvijezde i grad, osjecam samocu.
Poželim da me neko zagrli i da osjetim ljubavne čari, ali!!! Mene su davno napustili svi ostavili me kao neku stavr koja je bezvrijedna i okrenuli mi leđa kao da nepostojim i kao da me nikada nije ni bilo. Teškoje!!! Često pomislim u sebil u istinu patnja i tuga mi ništa nevrijedi, otićicu daleko od svega, ponijet cu kofer nade i kofer lijepih stavri da me ponekdad podjete zasto su me ostavili a, bio sam tako mali? Zar sam im smetao, zar me nisu mogli voljeti? Znam tražit ce me nakada, a ja dal ću im to moći oprostiti?